srijeda, 28.11.2007.

Ne znam

Ne znam, ne znam
Da li ćeš me ikada voljeti,
ili ću biti samo sjena koja
Se strmo pruža tvojim tijelom.
Ne znam da li ću ikada spoznati
Niti tvoje duše,
Da li ću nesputano koračati uz
Tebe,
znajući da uvijek unosiš čaroliju
u novi dan.
Ne znam da li te zaslužujem ili ne,
Ne znam da li da predam svoje srce
I sve titraje njegove, a
Opet to činim.
Odveć zapitkujem previše iako znam
Da s tobom je i šutnja božanstvena,
Znam i da je poljubac jedini odgovor
I znam da lagano dajem dio sebe.


- 21:02| 70 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 19.11.2007.

Čudno? Ma ništa nije čudno!

Zašto sam počela pisati blog? Ne znam, čisto iz razloga da podijelim s ljudima svoja razmišljanja, da moje pjesme i priče netko pročita, da steknem neka virtualna prijateljstva i zaista, sve vas koji dođete ovdje smatram prijateljima. Ovdje nema laži. Svatko od nas pokazuje dušu i ovo je jedna drugačija vrsta povezanosti.

Nedavno sam ugasila blog. Bio je to neki trenutak bijesa zbog nedostatka inspiracije i jednostavno mi se to učinilo pravilnim. Požalila sam odmah idući dan i zvala sam uredništvo bloga da me ponovno vrate u ovaj virtualni svijet. No, zanimljivo je to što sam baš u to vrijeme kad sam ugasila blog primila jedan mail koji je glasio nekako ovako: Draga Auris, žao mi je što si ugasila blog. Stvarno predivno pišeš. Pozdrav od tvog sugrađanina. Pomalo zbunjena odgovorila sam na mail i pitala da li se možda poznajemo i kako je došao do mog bloga. Nismo se poznavali, a do mog bloga je došao sasvim slučajno. Zaintrigiralo me to sve pa sam ga pozvala da odemo na cugu. Moje frendice su skeptične prema tom jer kako kažu ne bi skupile snage naći se s nekim koga su upoznale preko neta. Mene nije bilo strah. Čak sam se i dobro osjećala. Prvi dojam je bio i više nego dobar iako sam imala osjećaj da sam ja previše brbljala o sebi....Žene! I tako je uslijedilo još nekoliko dogovora i sada smo zajedno.

Da, kad sam već pomalo počela gubiti nadu za nekom normalnom i zdravom vezom ili čak za upoznavanjem neke nove osobe dogodilo mi se to da sam dečka upoznala preko neta. Čudno? Ma ništa nije čudno. Posebice u ovo današnje vrijeme kad ljudi većinu vremena provode za kompjutorom, bilo u uredu ili doma. Ovo je novi način sklapanja prijateljstava i veza.

Sretna sam, lijepo mi je s njim, pažljiv je prema meni ali tek smo na početku nečega. Polako gradimo odnos jer ipak su temelji najvažniji. Mislila sam da je Vukovar mali grad i da poznajem skoro sve ljude, ali Vukovar je velik. I drago mi je što sam onaj dan ugasila blog.


- 11:58| 37 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 12.11.2007.

Treba nekada

Treba nekada raširiti ruke i
Poletjeti za trenutkom,
Probdjeti noć i gledati rođenje zore u
Tvojim očima.

Treba nekada otplesti zavezano srce i
Pustiti ga neka luta,
Neka zaviri u sve kutke ljepota svijeta.

Treba nekada ukrotiti strah jer on
Ograničava sputavajući melodičnu
Igru duše.

Treba nekada živjeti maštu, potaknuti ju,
Jer ona nosi pregršt ključeva
za novo sutra.

Treba nekada uzeti nadu u naručje,
obgrliti ju
jer samo tako ću znati da si pored mene,
da se moj dah nastavlja na tvojim
vrelim usnama.


- 12:52| 30 Komentara | Print | # | ^

utorak, 30.10.2007.

Točka postojanja

Na pragu novog nastajanja,
Crvena ruža pred vratima.
Oblaci prekriše mjesec, a
Magla je sačuvala sne kao i onaj
Titraj u tvom glasu.
Iskra je ugledala svoje rođenje i
Plamti u svoj jačini i
Prolazi nama dodirujući
Svaku točku postojanja.
U tvom zagrljaju ležim i mirišem
Crvenu ružu.
Ne puštaj me, ne, jer netko mi je
Šapnuo da je ovo naše vrijeme,
Naš divni svijet.


- 12:46| 31 Komentara | Print | # | ^

srijeda, 24.10.2007.

Ljute papričice

Već neko vrijeme razmišljam kako je nužno da uvedem neke promjene u svoj život. Pri tome naravno ne mislim na to da probam nositi haltere, da kupim novi trosjed na razvlačenje ili da kupim pak stol za ping pong, novu stolicu i ostale potrepštine ili da nađem ljubavnika, počnem svakodnevno jesti ljute papričice ili nagovorim RTL da više ne reprizira noćni program. Ne, riječ je o nekim drastičnim promjenama ali onim ugodno-drastičnim od kojih mi leptirići kruže po trbuhu, od kojih mi postane vruće.

Recimo da svoj život nisam zamišljala ovakvim kakav je on sada. Prije sam bila osoba od akcije (još uvijek sam jednim dijelom), željna izazova, ničega me nije bilo strah i bila sam spremna na sve. To valjda s godinama dolazi (nije da sam stara) pa čovjek počne opreznije pristupati nekim događajima, a ja više ne želim tu opreznost. Ono što sada želim je probuditi u sebi onu dozu mladenačke ludosti i živjeti punim plućima.

Najvažnije je riješiti se utjecaja prošlosti, jer koliko god se mi trudili živjeti „sada“, ipak je ta prošlost tu. Od nje treba iscrpiti ono najbolje i ono najpoučnije i krenuti nekim novim stazama, novim rijekama.

Trenuto mi je na pameti štošta. Između ostalog prijaviti se na natječaj za posao u drugom gradu koji je nekih 300 kilometara udaljen od mog grada. Uostalom, tko zna koji je „moj grad“? I gdje će me sve život odvesti. Ali pustolovine možemo sami stvoriti, potrebna je odlučnost, hrabrost i doza entuzijazma i sve je pred nama. Zašto želim ići u nepoznato? Previše je tu onih odgovora „zato“! Jednostavno, došlo mi je. Osjećam da to moram napraviti. Nekad je najpametnije otići i pronaći svoju sreću.

Put u nepoznato. Možda je to ono što sam zapravo i priželjkivala i sada mi se ukazala prilika, a njih ne treba tako olako propuštati.

Mislim da ću stvari spremiti u kofere, sjesti u auto, platiti cestarinu i zakurblati dalje......U novi grad!


- 21:57| 28 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 15.10.2007.



Najdraži,

Sjećaš se kad sam ti jednom rekla da si mi najdraži? Jučer sam se uvjerila u to. Samo ponekad mi je teško riječima izraziti sve emocije koje su me preplavile. Nisam slatkorječiva kao ti. Ipak se više družim sa svojim mislima pa slažem neku svoju kompoziciju od njih i tek nakon što sve to posložim mogu progovoriti. Previše analiziram. No, nisam tu noć kad si bio pored mene. Kad smo bili jedno. Pitala sam te i kako si se osjećao kad si me poljubio prvi puta nakon toliko vremena. Ja sam sva gorjela, trnci su me prolazili, preugodni. Svaka minuta s tobom bila je predragocjena, ali su te minute tako letjele. Još osjećam tvoje prste na svome tijelu. Veliki je to trag, poseban odista.

Pomalo mi je smiješno bilo kako te moja rijeka malčice uplašila. Ali ona je takva, divlja, neukrotiva, vijugava i nosi puno toga. Tako je i tebe donijela u moj zagrljaj. Sve je to za mene jedno veliko čudo, magija, ne mogu pronaći riječ kojom bi izrazila tu ljepotu. Obožavam jesen od sada i svaki list koji padne s grane podsjećat će me na sate provedene s tobom, na tisuće i tisuće poljubaca i dodira, na pjesmu i na taj pogled kojim si me gladao. Sjećat ću se šetnje uz plavi Dunav, jer za mene je on uvijek plav, i sunca koje je obasjavalo naša lica i onog zagrljaja kad si me stisnuo uz sebe na rastanku. Ni tada, kad je došao taj tren da moraš otići, nije bila istopljena magija, nije nestala. Ona će tinjati zauvijek. Znam da nisi svojom voljom otišao, znam i da nam je život udijelio te sate i da smo ih proveli najljepše što smo mogli, proveli smo ih zajedno. Ali vjerujem u život, u nove prilike koje će se za nas stvoriti bez obzira na te kilometre i kilometre udaljenosti. Gradimo naš svijet, zar ne?

Bit će i oluja i vjetrova i osjećat ću se usamljeno kao sada, trebat ću te više nego ikada, ali toliko je snage u meni, vječni sam borac. Znam i da mi se sve čini poput nekog sna, jer vrijeme je učinilo svoje, proletjelo je, ali i ako je san, to je san koji me ostavlja bez daha, san iz kojeg se ne želim probuditi jer bi se tada probudila sama. Želim da me probudiš ti, da si pripijen uz mene, da moja kosa opet bude prebačena preko tvoga lica.

I moram ponoviti opet onaj Balaševićev stih koji me podsjeća na tebe:
„Već me i Dunav pretiče, moja me senka spotiče,a ništa me se ne tiče i malo šta me pomera i dotiče, sem, možda nje.“

Do ponovnog susreta, najdraži!


- 20:42| 46 Komentara | Print | # | ^

petak, 12.10.2007.

Skoro pa je pomislila da je sve gotovo. Mjeseci i mjeseci truda, strpljenja, razdvojenosti. Dovoljna je bila ta mala nit da održi njezinu vjeru, da joj oči opet poprime sjaj, sjaj kakav je jedino on mogao prepoznati. Za druge je on možda njezin imaginarni prijatelj, ali za nju je puno više od toga.
On dolazi........

Sve ovo vrijeme dok sam bio daleko maštao sam o tome kako ti ljubeći obraz,
polagano, silazim niz vrat, a držeći te tako čvrsto kao da se bojim da će mi te netko
ukrasti. B, uvijek sam volio ljubiti tvoja gola ramena. Tako glatka i
nježna. Ne znam znaš li koliko te volim. Toliko da bih mogao provesti
cijeli život samo ljubeći te, svaki milimetar tebe, ponovno i ponovno, nepuštajući te
ni na sekundu! B, volim samo izgovarati tvoje ime, ratovi su gotovi.
Više nikada neću otići od tebe, sada ostajem tu i ostajem tvoj...



- 13:21| 22 Komentara | Print | # | ^

četvrtak, 04.10.2007.

I, kakve su jeseni u tvom kraju?

Image Hosted by ImageShack.us





Leonardo je izašao na zrak. Nije više mogao biti u kući zarobljen između polica prepunih knjiga koje su samo skupljale prašinu. Jesen je već u punom mahu. Oduševljavalo ga je to godišnje doba, što zbog boja i mirisa, što zbog kiša. Tumarajući selom promatrao je prolaznike koji su zabrinutih lica žurili kao da svi negdje kasne. Odavno je znao da treba živjeti sada, da treba zastati i ponekad se samo diviti prirodi i njezinoj ljepoti jer ona nas neće razočarati koliko ljudi. Iako starost nema nikakve veze s mudrošću, on je posjedovao i mudrost koju ju smatrao tako svetom i čistom, no neke svoje greške iz prošlosti nije mogao zaboraviti, one su ga svakim jutrom budile i bdile nad njim.
Prije viša od 15 godina napustila ga je žena. Za nju je on bio samo pijanica koja je pokušavala nešto stvoriti od svoga života, ali nije stvorio ništa. To je bilo njezino mišljenje. Njemu je želja od rane mladosti bila ta da postane pisac i od tada si je obećao da će napisati knjigu. No usprkos jakoj želji počeo bi pisati i stao i tako svaki puta. Jednostavno nije mogao dalje. Ali nije to sve što ga je mučilo.
Kad ga je žena napustila povela je i sina sa sobom kojeg od tada nije vidio. Znači punih 15 godina. Uvijek je sumnjao u to da mu je majka napunila glavu svakojakim glupostima o njemu, ali se potajno nadao da će mu se ovaj javiti. Tu je bila njegova najveća patnja. Sa usamljenošću je već znao izaći na kraj, ako ništa nije pomagalo, rakija je bila njegov najveći prijatelj, kao i njegove nedovršene knjige.
Baš zbog toga uživao je u jeseni, u magli koja je gutala njegovu prošlost, u kišama koje su ispirale rane s njegove duše, u lišću koje je opadalo s drveća i stvaralo sag na stazama prelijepih boja baš kakav je nekada bio njegov život.
Svakog jutra bi iznova provjeravao poštu, nadao se pismu svoga sina, jer je Leonardo njemu pisao dok je ovaj još s majkom živio ali uvjeren je da mu pisma nikada nije pokazala.
Njegova bol bila je golema, priklonio se društvu samoga sebe. Ljudi su za njega bili samo prevelika zabadala, više su vodili tuđe živote nego gledali svoje i zbog toga su ga svi smatrali čudnim jer nije komunicirao ni sa kim. Povukao se u sebe, našao je jednu vrstu svoga mira i nije dozvoljavao ikome da mu krade njegovo vrijeme.
Nakon poduže šetnje, vratio se u svoj kućerak na kraju sela, ubacio još nekoliko drva u peć, popio par čašica rakije i zaspao. Zaspao je tonući u jesen, snivajući samo svoj jesenski san.
Idućeg jutra probudio ga je lavež psa, još mamuran otvorio je vrata od kuće i uputio se opet provjeriti poštu. Nadao se....Bijela kuverta ležala je na blatnjavoj stazi ulaznih vrata u dvorište. Nema emocije koja mu se nije javila u tom trenutku. Drhtale su mu ruke, no uspio je otvoriti kuvertu.
-Dragi oče!
Potekle su mu suze, a mislio je da više ne može zaplakati. Na posljednjoj stranici pisma stajala je rečenica: I, kakve su jeseni u tvom kraju?


- 21:45| 28 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 01.10.2007.

Vječno



Image Hosted by ImageShack.us








Ponijet će me krila sna,
Ponijet će me vjetar noći
I tihi zvuci treptaja zvijezda.

Ponijet će me k tebi,
U tvoj dan i tvoju noć,
Kupat ću se u očima tvojim
I prepustit ću ti se u potpunosti
Kao nikada nikome.

Vječnost ću pretočiti u sada,
A sada ću čuvati vječno,
Ti i ja,
Vječno,
Zapisano je negdje.


- 21:54| 29 Komentara | Print | # | ^

petak, 28.09.2007.

VUKOVAR VEČERAS

Upravo sam bila kod križa zapaliti svijeću.
Ljudi dolaze iz svih krajeva Hrvatske.
Ogorčeni,
sa suzama u očima.
Vukovar je opet zavijen u crno.




Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us





Imate post ispod-to je moje mišljenje o jebenoj haaškoj presudi.


- 19:48| 25 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (16)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (14)
Ožujak 2007 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us





Image Hosted by ImageShack.us




Free Website Counter
Get a Free Website Counter




Image Hosted by ImageShack.us

Za sve one koji se žele javiti izvan svijeta blogera, evo mail: auris9@net.hr


msn: auris-9@hotmail.com



Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us









Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
pogled unatrag
indigo
sanja
Rose And Butterfly
Grof V.
promatram, razmišljam
PROROK (!)
Lucy013
prilagodba na tijesnu kožu
I.M.
tonko
dr. Zloba Spasoje
Sa okusom soli
Crvena
Enantiodrom
Vitae...
Orator, -oris, m
marsijanka
diana11
Dream_Maker
bijeli koralj
Nemam pojma
| Samo reci istinu
Festina lente
catcherova odjavna špica
Snenost
aplles
Brunx
Little